ENERGOINVEST: Priča o vremenu kada se cijenila sposobnost, a ne podobnost!

Ja sam Elektrotehnički fakultet u Sarajevu završio tokom 1987. godine, diplomirajući negdje pred Novu godinu. Zgrada Elektrotehničkog fakulteta se nalazila u Lukavici i predstavljala je, za to vrijeme, izuzetno moderno zdanje, kako po izgledu tako i po sadržaju. Čak i danas, trideset godina poslije, izgleda vrlo moderno. Trenutno se u zgradi Elektrotehničkog fakulteta u Istočnom Sarajevu (nekada je to bio samo Elektrotehnički fakultet u Sarajevu) nalaze gotovo svi fakulteti Univerziteta u Istočnom Sarajevu, što jasno ukazuje na vrijednost objekta, ali i na činjenicu da je broj studenata na ovom Univerzitetu drastično smanjen u odnosu na predratni nivo.

Međutim, moja namjera nije da govorim o ovom Fakultetu, nego o onome ko je stvorio taj fakultet i ko je uspio da, u vrijeme socijalističkog samoupravljanja, u zemlji koja je bila socijalističkog uređenja, a organizacija upravljanja preduzećima jedinstvena u svijetu, poznata kao radničko samoupravljanje, izgradi jednu od najmoćniji radnih organizacija tog vremena – firmu ENERGOINVEST.

Elektrotehnički fakultet je samo dio velikog projekta stvaranja holdinga Energoinvest i zato je ta visokoškolska ustanova pomjerena iz Grada u ruralno područje Sarajeva, tj. pomjerena je bliže proizvodnji. Tvornicu rasklopne opreme koja je bila dio Energoinvesta i Fakultet dijelila je samo jedna saobraćajnica – put za Tilavu. Infrastruktura, a prije svega računarski centri i ispitne stanice su se nalazili na Fakultetu, a korišteni su i za potrebe proizvodnje, a mi studenti smo imali jedinstvenu priliku da na licu mjesta gledamo, istražujemo i ispitujemo elemente i opremu o kojima smo slušali na predavanjima. Tako je Fakultet više izgledao kao institut.

Kako je počelo?

Privreda Bosne i Hercegovine za vrijeme Kraljevine Jugoslavije spadala je u jednu od najnerazvijenijih u Evropi. Prateći rezultate popisa stanovništva iz 1931., Seka Brkljača, u tekstu pod nazivom: “Bosna i Hercegovina u prvim godinama Drugog svjetskog rata od 1939. do 1941. godine”, navodi da je u našoj zemlji tek 6,7% radno sposobnog stanovništva živjelo od industrije, rudarstva i zanatstva, a najveći broj stanovnika Kraljevine bavio se poljoprivredom, šumarstvom i ribolovom – nešto malo manje od 82%. U intervjuu za časopis Poslovne novine iz aprila 2005. godine, akademik Božidar Matić (bivši profesor na ETF-u Sarajevo) navodi da je privreda Jugoslavije nakon završetka rata bila 80% uništena. Nove vlasti na krilima ratne pobjede i ideje industrijalizacije pokreću privredu, otvaraju nova preduzeća skoro pa iz nule.

Od Elektroprojekta preko Stupa do Energoinvesta

Tako započinje priča o kompaniji Energoinvest. Rješenjem od 19. aprila 1951. godine koje je potpisao predsjednik Vlade NR BiH, Đuro Pucar Stari, osnovano je državno privredno preduzeće Elektroprojekt. Nekoliko godina kasnije, u decembru 1958., spajanjem Elektroprojekta i Tvornice strojeva Stup formirano je preduzeće pod imenom Energoinvest, koje svoj poslovni uspjeh zvanično započinje 1. januara 1959. godine. Energoprojekt/Energoinvest je s početka 1951. sa sedamdesetak zaposlenih narastao u firmu koja je u svom zenitu tokom 1987. godine zapošljavala blizu 42.000 ljudi, sa prometom od milijardu dolara.

Rukovodstvo Energoprojekta/Energoinvesta na čelu sa Emerikom Blumom vrlo brzo je shvatilo da preduzeće koje želi da ima dugoročnu budućnost istu treba graditi na mladim ljudima. U monografiji pod nazivom Emerik Blum nalazimo podatak koji nas upućuje upravo na poslovnu ideju da je snaga kolektiva u kvalitetnoj selekciji kadrova. Energoprojekt/Energoinvest je u maju 1954. godine pod ugovorom imao 37 stipendista koje je posao čekao odmah po završetku školovanja. Pored kadrova kao što su građevinci, arhitekte, hidroinžinjeri i elektroinžinjeri, na listi se nalazi i jedan stipendista s grupe orijentalnih jezika. Stipendista s orijentalistike nam ukazuje na planove preduzeća za osvajanje tržišta arapskog svijeta. U Energoprojektu/Energoinvestu polagali su na obrazovanje kadrova pa je tako biblioteka preduzeća već 1954. godine bila pretplaćena na 72 stručna časopisa. Nije jednostavno predstaviti kako je Energoinvest postao svjetska kompanija, jedan od najvećih izvoznika s prostora bivše Jugoslavije.

Inovativna organizacija poslovanja

Ključ uspjeha, između ostalog, leži u tome da je rukovodstvo Energoinvesta na čelu sa Emerikom Blumom pomjeralo granice organizacije poslovanja, što je u jednom momentu u Jugoslaviji bilo etiketirano kao izdaja socijalističkog društva i rušenje samoupravljanja. Blumovi savremenici sjećaju se da je Blum najmanje tri puta zatalasao javnost i uznemirio drugove na visokim političkim pozicijama. Prema svjedočnju Drage Bauma, sve je šokirala Blumova odluka da u februaru 1969. godine angažuje američku konsultantsku firmu McKinsey&Company da ga savjetuje u reorganizaciji preduzeća u segmentu menadžmenta. Ljudi iz McKinseya bili su jednako zbunjeni zahtjevom firme koja dolazi iz socijalističkog bloka, u kojoj je radničko samoupravljanje osnovni oblik upravljanja preduzećem. Uspostavljena je saradnja koja je trajala sve do 1992. godine. Blum je po drugi put šokirao partijske drugove kada je odlučio da će Energoinvest organizovati sopstvenu prodajnu mrežu, a treći put su drugovi ostali u šoku kada je unutar Energoinvesta formirao naučno-istraživačke centre.

Rast Energoinvesta pažljivo je i sistemski planiran. Godinu dana nakon osnivanja pristupilo se razvijanju petogodišnjeg Investicionog programa za period od 1960. do 1965. Plan je podrazumijevao da se tokom pet godina trajanja obim proizvodnje poveća za 5,5%, a broj uposlenih za 2,2%. Upravljačke strukture pred sebe su postavljale visoke ciljeve, koje su i realizirale. Nakon uspješno provedenog petogodišnjeg plana, uprava Energoinvesta već na početku 1968. godine pred sebe postavlja nove planove kojima bi popravili poslovanje iz 1967., a oni su podrazumijevali: povećanje proizvodnje za 36%, povećanje ukupnih prihoda za 38% i povećanje ličnih dohodaka uposlenika za 16%. Govoreći o Energoinvestu u intervjuu za Poslovne novine iz aprila 2005., Božidar Matić navodi da izvoz Sarajevskog kantona iznosi 200 miliona dolara, a prije rata je sam Energoinvest imao izvoz vrijedan oko 700 miliona dolara.

Energoinvest je rastao zahvaljujući modelu pridruživanja drugih manjih preduzeća pod svoj brend. Dvadeset godina nakon osnivanja, Energoinvest je činilo 36 proizvodnih tvornica, šest rudnika, pet tvornica u izgradnji, četiri naučno-istraživačka centra, 31 predstavništvo u inostranstvu i 17 u zemlji. Od prepoznatljivih preduzeća, zahvaljujući Energoinvestu nastali su: Aluminijski kombinat u Mostaru, Tvornica glinice u Zvorniku, Tvornica termoaparata Sarajevo itd. U razgovoru za Jutarnji list, Božidar Matić svjedoči da je Energoinvest trebao učestvovati u realizaciji projekta kodnog naziva “Sutjeska” – što je ustvari bio tajni nuklearni program. Program nije realizovan i na taj način nije ostvarena posljednja poslovna želja stvoritelja Energoinvesta Emerika Bluma.

Vizionar zvani Imre

Ko je, zapravo, bio Emerik Blum zvani Imre? U mnogim novinarskim tekstovima, Blum je opisan kao vizionar, stvoritelj velikog i jakog Energoinvesta. Osnovni biografski podaci o Blumu nam govore da je rođen u Sarajevu 1911. te da je umro u Fojnici 24. juna 1984. godine. Školovao se u Sarajevu i Pragu. Zbog pripadnosti naprednom studentskom pokretu, protjeran je iz Čehoslovačke. Odobrenje za nastavak školovanja dobio je 1936., a tri godine kasnije diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu. Drugi svjetski rat je dočekao u Sarajevu, gdje je u junu 1941. uhapšen i odveden u logor. Do novembra 1944. godine prošao je kroz logore Gospić, Pag, Krapje, Jasenovac i Stara Gradiška. Sa četrdeset godina sjeo je u direktorsku fotelju novoosnovanog preduzeća Elektroprojekt. Niko, pa ni njegovi roditelji, otac Manojlo i majka Cecelija, nisu mogli ni sanjati da će njihov sin svojom vizijom stvoriti kompaniju koja će u jednom momentu imati 42.000 zaposlenih, a u godini Blumovog rođenja kompletno Sarajevo je imalo 58.000 stanovnika. Emerik Blum je bio čovjek koji je mijenjao stvari bilo gdje da se nalazio. Bogdan Boša Tanjević, govoreći za Oslobođenje o uspjesima košarkaškog kluba Bosna, navodi da je USD Bosna i prije dolaska Bluma u društvo imalo planove i programe, ali su oni realizovani tek po njegovom dolasku. Blum je unio novi stil i način rada u organizovanju sporta, gdje su efikasnost i racionalnost bile osnovne karakteristike. Još za vrijeme dok je bio direktor Energoinvesta, Emerik Blum je pokazivao interes za zaštitu čovjekove okoline, što je, opet, povezano sa njegovom velikom ljubavlju prema lovu. Kada je postao gradonačelnik Sarajeva u aprilu 1981. godine, Blum je sebi dao u zadatak da pokuša riješiti problem zagađenja grada. Saobraćajne gužve na sarajevskim ulicama pokušao je da spriječi izgradnjom zaobilaznice i uvođenjem trolejbuskog saobraćaja. Sposobnost organizovanja i upravljanja ljudskim resursima je još jednom došla do izražaja za vrijeme organizovanja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.

Emerik Blum je, prema sopstvenom svjedočenju, bio miljenik medija. Svoju privatnost je čuvao od medija i tek malo možemo da saznamo o Blumovom životu kroz intervju koji je s njim radila novinarka Marija Braun iz Večernjih novina u avgustu 1981. godine. U intervjuu saznajemo da Blum nije koristio godišnji odmor otkako je postao direktor Energoprojekta pa sve do momenta kada je intervju rađen. Znači, tridesetak godina. Slobodno vrijeme provodi na planinama oko Sarajeva loveći divljač. Danas se u fondu Zemaljskog muzeja nalazi 107 eksponata raznih životinja koje je Blum poklonio ovoj instituciji. Pored domaćih medija, poput beogradske Politike i NIN-a, zagrebačkog Starta i VUS-a te sarajevskog Oslobođenja i Večernjih novina, o poslovnim uspjesima Energoinvesta pisali su i strani mediji: od Newsweeka i Financial Timesa pa do moskovske Pravde. Tokom januara 1972. godine, Energoinvest je posjetio Gilbert Burck, novinar američkog časopisa Fortune, koji je bio impresioniran onim što je vidio. U svom tekstu svjedoči o preduzeću koje ima stopu rasta od 20% godišnje, sa godišnjim prihodom od 160 miliona dolara, a na istraživanja, razvoj i stipendije troši pet-šest miliona dolara, i koje vodi preduzetnički genije Emerik Blum. Gilbert Burck, opisujući Energoinvest, kaže kako je to briljantna improvizacija koja veoma liči na sistem privatnog preduzetništva sa dobrim menadžmentom u samoupravnom okruženju.

Energoinvest nakon Bluma

Energoinvest danas nije ni sjena nekadašnjeg, što je razumljivo nakon rata u BiH i izgubljenog tržišta. Sudeći prema novinskim izvještajima, još uvijek sklapa vrijedne poslovne ugovore. U digitalnom arhivu INFOBIRO  pronalazimo podatke da je od 2013. pa do 2016. godine sklopljeno više ugovora vrijednih 86,5 miliona EUR-a. U intervjuu sedmičniku Stav, u oktobru 2015. godine, generalni direktor Enes Čengić navodi da Energoinvest u Alžiru realizira projekte vrijedne više od 100 miliona eura. Bisera Hadžialjević, aktuelna direktorica Energoinvesta, u septembru 2016. godine potvrdila je za Dnevni avazda je ova kompanija tokom 2016. sklopila ugovor vrijedan 40 miliona dolara sa kompanijom u Tanzaniji.

Kao i za mnoge poslijeratne kompanije u BiH, i za Energoinvest se vezuju afere. Ključno ime predstavlja Nedžad Branković, koji je bio direktor Energoinvesta od 1998. do 2002. Protiv njega je Finansijska policija FBiH podnijela krivičnu prijavu zbog zloupotrebe položaja, a tokom 2010. godine na Kantonalnom sudu u Sarajevu oslobođen je optužbi. Nakon Brankovića, na mjesto generalnog direktora imenovan je prijeratni uposlenik Energoinvesta Džemail Vlahovljak. Vlahovljak je svojim ranijim poslovnim vezama uspio da Energoinvest vrati na tržište Libije i Iraka, otvorio nova tržišta na području Alžira, Etiopije i Meksika, povezao kćerke Energoinvesta sa dobiti od osam miliona KM. Vlahovljaku nakon uspješnog mandata na mjestu generalnog direktora nije pružena druga šansa jer nije bio član ni jedne političke partije. Politička podobnost, a ne kompetentnost, ključna je opterećujuća tačka na kojoj se lomi bh. privreda.

Zanimljivim se čini pokušati zamisliti šta bi u današnjoj BiH kapacitet kakav je bio Emerik Blum mogao da radi. Pored svega što znamo o njemu, sigurno je da ne bi mogao da bude kandidat za člana Predsjedništva BiH jer ne pripada ni jednom od konstitutivnih naroda. Ako bi želio da bude direktor nekog od javnih preduzeća, morao bi, kao i u vrijeme socijalizma, da bude član partije, ali čim bi ta neka njegova partija izgubila izbore, pored svih uspjeha koje je imao kao direktor, i on bi izgubio svoju poziciju. Funkcionišući po sistemu podobnosti, a ne sposobnosti, i klijentelističkog kadroviranja na direktorske pozicije, bosanskohercegovačko društvo će još dugo vremena morati sačekati da se pojavi neki novi konstitutivni i podobni Emerik Blum.

• 15 Juna, 2017
• Nema komentara
• Društvo, Vijesti