Zona sumraka
Volio bi da naša djeca žive u društvu koje je sigurno, da imamo državu bez obzira na njeno uređenje i ime. Na žalost društvo u kome živimo je sve drugo, samo ne država. Mi stariji možemo se tješiti da smo bar jedan dio života živjeli u uređenoj državi, dok naša djeca to mogu osjetiti samo ako odu odavde.
Čovjek svakako treba državu, treba uređene institucije koje će se brinuti o njemu i njegovim potrebama, a u isto vrijeme mu pružiti priliku da svojim djelovanjem doprinosi njenom razvoju. U takvom društvu moraju postojati sistemi vrijednosti potpuno drugačiji od ovih koje imamo, sistemi vrijednosti koji će stvarati konkurentnost, koji će na prvo mjesto postaviti sposobne i stručne, a ne poslušne i u većini slučajeva nesposobne kadrove. Bez države čovjek se osjeća nesigurno, ne vidi perspektivu ni motiv za rad i jedino o čemu misli je da ode, što mnogi i čine.
Pitanje je KO JE ZA TO KRIV?
Mnogi će reći političari, ali da li je sve baš tako? Da li tu ima i naše krivice? Ne da je ima nego smo mi i najodgovorniji zbog svega što nam se dešava.
Nezrelo i nedoraslo demokratiju smo shvatili kao mogućnost biranja bez odgovornosti. Uzeli smo u ruke moć o kojoj malo znamo i kojom nismo dorasli. Krijemo se iza gomile i sami sebe uvjeravamo kako “nismo mi krivi”, a svaki put ponavljamo isti postupak.
“Definicija ludosti: raditi istu stvar iznova x puta i očekivati drukčije rezultate“./Albert Anštajn/.
Možda moja, ovakva ocjena društva djeluje prestrogo, ali navešću primjer naše male sredine koja je reprezent sistema u kom živimo:
Većina se sjeća tiranije jednog čovjeka koji je instituciju načelnika opštine shvatio kao priliku za pljačku i koji je trošio društvena (čitaj: moja i tvoja) sredstva, za nepotrebne i propale investicije da bi iz toga izvlačio vlastitu korist. Malo se zaigrao, izašao iz kriminalne političke šeme i završio u zatvoru, a po tom i preminuo. To više nije bitno, ni potrošene pare, ni raspadajuće investicije. Ono što je bitno je odnos ove male zajednice prema ljudima koji su ga podržavali i onima koji su ukazivali na štetu po zajednicu zbog njegovog kriminalnog rada.
Iz tadašnjeg skupštinskog saziva, gospoda koja je pokazivala najjače opoziciono djelovanje na sledećim izborima nije dobila povjerenje glasača i ponovila mandat, ali su oni koji su tog diktatora podržavali, nagrađeni glasovima naroda, a po tom i funkcijama.
To je činjenica i to je slika našeg naroda, kao i sledeći primjer:
U toj istoj skupštini sjedio je i čovjek koji nikada nije izašao za govornicu, čovjek koji vodi hrvatsku stranku u “srpskom” Brodu, stranku koja nema ni kancelariju, ni članstvo, stranku čiji je predsjednik u zatvoru i koja ne postoji nigdje drugo osim u Brodu. Taj čovjek ne samo da je još dva puta osvojio mandat, nego se njegovo izborno tijelo udvostručilo i donijelo mandat za njegovu kćerku.
BRAVO BROĐANI!!!!!
Pust grad u kome ne zanoći ni trećina predratnog stanovništva, grad koji nije u stanju izgraditi ni kružni tok, dao je povjerenje ljudima koji nikada i nigdje nisu doprinijeli njegovom razvoju ni materijalno ni duhovno, a stručne, obrazovane i dokazane kadrove tjera. Da li neko stvarno misli da će sa takvom stavom biti bolje?
Kao što na početku rekoh, volio bi živjeti u DRŽAVI, ali to na ovom prostoru neću više doživjeti. Volim ja i Republiku Srpsku i Brod, ali mi se čini da je to jednostrano!
Laku noć!!!