Mnogo sam volio Sarajevo osamdesetih godina prošlog vijeka. Volio sam ga tada, kada sam u njemu živio, a kako vrijeme prolazi, svjestan da ga više nikada neće biti u takvom izdanju, volim ga i više. Puno je uspomena i događaja koji se povremeno jave u mislima i odvedu me trideset i više godina u prošlost.
Neki od tih događaja su bili zabavni, neki opasni, smiješni pa i bizarni. Opisaću jedan, upravo takav!
U to vrijeme sam slušao predavanja na ETF-u u Lukavici, a stanovao u studenskom domu u Nedžarićima. Toga dana sam se, u društvu sa kolegom Željkom, vratio ranije sa predavanja. Autobus je stao ispred Studenskog doma i čim se udaljio te tako smanjio zvuk motora, iznenadili su nas povici sa prozora soba Doma. Podigli smo pogled i vidjeli da gotovo svi gledaju u krov Novog doma. U istom pravcu su gledali i studenti koji su se nalazili na platou ispred zgrada.
/Inače, studentski dom u Nedžarićima se sastojao od dvije zgrade (Stari i Novi dom) sa po tri krila, koje su povezane popločanim betonskim platoom/.
Uzvici su bili različiti, ali dominirali su oni nalik na navijačke uzvike prilikom skijanja; „OPA; OPA ::::“ Tada me Željo povukao za rame i pokazao u pravcu krova zgrade Novog doma. Uvijek sam imao problema sa vidom, ali sam jasno mogao da razaznam žensku siluetu koja stoji na samoj ivici krova, nagnuta prema naprijed. Izgledalo je kao da neće moći ni da se povuče nazad što je ukazivalo na gotovo siguran pad. Svjesni toga neki posmatrači su počeli glasnije urlati pa i psovati: „Nemoj tu da skačeš mater ti j…b..m! Zgadićeš mi ručak! isl.
Za čudo, ženska prilika se trznula, povukla nazad i nestala. Mislio sam da je sve u redu.
Ništa nije bilo u redu. Otišla je na drugu (zadnju) stranu zgrade i skočila. Pala je na limeni krov ostave za kante smeća. Vijest se vrlo brzo pronijela kroz Dom. Neki su tvrdili da su doktori ustanovili da je smrt nastupila i prije dodira sa krovom ostave, te da zbog toga nije bilo mnogo krvi, a vjerovatno je i lim krova doprinio tome.
Prirodno smo se interesovali ko je ta osoba, iz kojeg doma, gdje studira itd. Ispostavilo se da nije iz Doma, da je mještanka ali je bila zaljubljena u nekog studenta iz Doma i da je to razlog suicida. Niti me zanimalo, niti sam ikada saznao ko je taj student, ali neobičan razgovor u Brodu me podsjetio na ovaj događaj:
Razgovarao sam sa kolegom koji je u isto vrijeme studirao u Sarajevu i bio smješten u Novi dom. U to vrijeme se nismo znali. On mi je pričao kako su jednog dana igrali karte u sobi studentskog doma i kako je jedan od igrača, okrenut prema prozoru, uzviknuo:
- Ljudi proleti djevojka! – naravno svi su se smijali praveći ga ludim.
- Je li prema gore ili prema dolje? – glasilo je jedno od pitanja.