U to vrijeme išao sam u treći razred srednje škole. Bila je nedelja 04.05.1980. godine. Upravo na taj dan moj rođak je pravio svadbu. U stvari nije to još uvijek bilo vjenčanje, nego manje slavlje povodom dolaska mlade u kuću.
Bio sam u uzrastu kada vas još uvijek ne smatraju potpuno odraslim, ali nisam bio ni dijete. Sa roditeljima sam uzeo učešće u proslavi u skladu sa svojim uzrastom. Taj dan bi zbog pomenutog događaja svakako ostao zapamćen u našoj porodici, ali nešto poslije 19 sati desilo se nešto po čemu je taj dan ostao zapamćen u cijeloj državi i šire. U to vrijeme beogradski novinar Miodrag Zdravković je putem TV-a pročitao vijest svim Jugoslovenima da je tog dana u 15:05h umro doživotni predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Josip Broz Tito.
Vrijeme je stalo! Gosti su naglo ućutali, a nakon kraćeg vremena neki su počeli da plaču, izašli su iz kuće i ćutke šetali dvorištem, potpuna promjena raspoloženja u svega nekoliko minuta. Bilo je i pripitih, ali kao da su se trenutno otrijeznili. Teško je riječima dočarati atmosferu koju je izazvala ova vijest.
Znalo se da je Josip Broz Tito teškog zdravstvenog stanja, da su mu na klinici u Ljubljani odrezali nogu, ali svi su se potajno nadali da će se oporaviti i vratiti sigurnost i perspektivu državi koju je stvorio.
Ponedeljak je radni dan i moralo se ići u školu. Elektrotehnička škola koju sam pohađao je bila u drugom gradu i svakodnevno sam do škole autobusom putovao oko 13 kilometara. Još na autobuskoj stanici, u kiosku, primijetio sam da je na naslovnoj strani većine štampe crno-bijela slika Josipa Broza Tita. Većina novina i časopisa je izdala specijalna izdanja povodom njegove smrti.
Redovna nastava je prekinuta i uglavnom su razredne starješine govorile o situaciji u kojoj se našla naša država, pričalo se o Titu i sve je bilo vezano za njegov život i smrt. Predsjedništvo SFRJ je donijelo odluku da će se žaliti 6 dana. Iskreno, to me najviše pogodilo, jer to je značilo da šest dana neće biti nigdje javno emitovana muzika, da neće raditi diskoteke koje smo rado posjećivali i da radio stanice neće emitovati zabavnu muziku. Za mladog čovjeka to je bila teška kazna, ničim izazvana.
Danas poslije 37 godina i svih događaja koji su na ovim prostorima uslijedili nakon njegove smrti, sigurno je da na ovim prostorima nije bilo većeg državnika, a vjerovatno ga dugo neće ni biti. Nisi ga morao voljeti, ali morao si ga poštovati: uspjevao je sve nas, ovakve kakvi smo, držati na okupu i urediti stabilno i sigurno društvo. Za državnika koji je predstavljao relativno malu državu, bio je nevjerovatno poštovan u cijelom svijetu. Najbolji dokaz za to je njegova sahrana koja je na jednom mjestu okupila najveći broj državnika ikada.
Njegovu sahranu uveličali su svojim prisustvom: četiri kralja, pet prinčeva, šest predsjednika parlamenata, 31 državni predsjednik, 22 premijera i 47 ministara iz svih krajeva svijeta. Ukupno je bilo 209 delegacija iz 127 zemalja sa oko 700 000 ljudi. Ko to danas može sakupiti na jednom mjestu?