BELGIJSKI MEDIJI : Sve laži i podmetačine u vezi raspada i rata u bivšoj SFRJ

BELGIJSKI MEDIJI : Sve laži i podmetačine u vezi raspada i rata u bivšoj SFRJ

Srbija je danas jedina država bivše Jugoslavije, pored Makedonije, koja je još uvijek multinacionalna. S druge strane, u svim državama koje je NATO uzeo u protektorat (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo), izvedeno je gotovo potpuno etničko čišćenje. Koliko su tačno mediji izvještavali o Jugoslaviji? Da li su s pravom predstavili NATO rat kao „humanitarni“ rat? Da li su velike sile imale tajne strategije? Da li su mediji lagali šireći ratnu propagandu? Danas odgovaramo na ova i mnoga druga pitanja koja niko nikada nije smio da postavi. Hajde da se podsjetimo istorije koja bi zapravo trebalo da se nalazi u udžbenicima:

Da li je rat počeo 1991. godine, otcjepljivanjem Slovenije i Hrvatske od Jugoslavije?

Ne baš! BND (njemačka CIA) je 1979. godine poslala tim tajnih agenata u Zagreb s misijom da podrže Franju Tuđmana, rasistu koji je aktivno promovisao etničku mržnju i činio sve što je mogao da rasturi Jugoslaviju. Njemačka je podržala i finansirala ovog hrvatskog nacionalistu i poslala mu oružje pred rat.

Berlin nikad nije priznao postojanje ujedinjene jugoslovenske države koja se hrabro opirala njemačkoj agresiji za vrijeme oba svjetska rata. Cilj Njemačke bio je da rasturi Jugoslaviju na manje države kojima je lako mogla dominirati, čime bi kontrolisala Balkan. Bila joj je potrebna ekonomska zona kojoj može da izvozi njemačke proizvode i čijim tržištem može da dominira. Bavarski ministar unutrašnjih poslova je 1992. godine izjavio: „Helmut Kol je uspjeo tamo gdje car Giljom i Hitler nisu uspjeli“.

Da li je Njemačka namjerno izazvala građanski rat?

Da! Na početku samita u Mastrihtu 1991. godine, njemački kancelar Kol je bio jedini koji je želio da rasturi Jugoslaviju, izazivajući nezavisnost Slovenije i Hrvatske, što je bilo u potpunosti protiv Međunarodnog zakona i jugoslovenskog Ustava. Međutim, njemačka sila je usadila buhu svim svojim partnerima, uključujući i Francusku i Veliku Britaniju. Ipak, neki navode da nije Njemačka bila ta koja je sve povela, pošto je ona u to vrijeme bila vazalska država SAD, više nego što je to sada. Njemačka politika prema Jugoslaviji je upravo ono što je izazvalo rat. Stručnjaci su na to i upozorili.

Zašto je nastao građanski rat?

Prvenstveno, skoro svaka bivša jugoslovenska republika bila je mješavina različitih nacionalnosti. Razdvajanje teritorija je bilo jednako besmisleno kao podjela Pariza ili Londona na etnički čiste okruge.

Drugo, pomaganjem neofašisti Tuđmanu i muslimanskom nacionalisti Izetbegoviću (koji je u mladosti sarađivao sa Hitlerom), postalo je sigurno da će nastati panika među važnim srpskim manjinama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Svaka srpska porodica je izgubila bar jednog svog člana u užasnom genocidu koji su počinili fašistički Hrvati i muslimani, agenti nacističke Nemačke.

Samo Titova Jugoslavija je bila sposobna da ostvari mir, jednakost i bratstvo. Međutim, Berlin, odnosno Vašington, nije želio da trpi postojanje ove „suviše ljevičarske“ države.

Da li su SAD zaista bile „pasivne i nezainteresovane“ za vrijeme ovog rata?

Ni u kom slučaju. Lord Oven, posebni izaslanik Evropske unije u Bosni i Hercegovini, napisao je u svojim memoarima sljedeće: „Veoma poštujem SAD. Ipak, ne odobravam diplomatiju ove države, koja je od 1992. do 1995. bespotrebno izazvala rat u Bosni i Hercegovini“.

Koji je bio cilj tog rata?

Dok su Nijemci bili zauzeti pričama o kontrolisanju Slovenije, Hrvatske, pa na kraju i Bosne i Hercegovine, Vašington je pritisnuo Izetbegovića, muslimanskog nacionalističkog lidera u Sarajevu: „Ne potpisuj nikakve mirovne ugovore koje predlažu Evropljani. Mi ćemo dobiti rat za vas“. Vašington je zatim još dvije godine produžio užasnu patnju naroda Bosne i Hercegovine.

Na koji način je Vašington to učinio?

  1. Eliminisanjem svih prednosti koje je Berlin zadobio u strateškom regionu Balkana.
  2. Dijeljenjem i slabljenjem Evropske unije.
  3. Uvođenjem NATO-a kao kontinentalnog evropskog policajca.
  4. Onemogućavanjem Rusiji da priđe Mediteranskom moru.
  5. Uvođenjem svog vojnog i političkog vodstva u sve ratove koji su se spremali.

Ipak, rat protiv Jugoslavije je istovremeno bio i neproglašeni rat protiv Evrope. Nakon pada Berlinskog zida, strategija SAD je bila usmjerena na obaranje pojave nove evropske supersile po svaku cijenu. Dakle, sve što se radilo, radilo se da bi se Evropa oslabila i vojno i politički.

Da li su Svjetska banka i MMF pomogli pri uništenju Jugoslavije?

Da! MMF je u decembru 1989. godine uveo drakonske uslove Jugoslaviji, koji su primorali liberalnog premijera Markovića da moli za pomoć Džordža Buša starijeg. Ova „pomoć“ je bila usmjerena na destabilizaciju i bankrot svih većih državnih preduzeća. Svjetska banka je razorila bankarski sistem, otpustivši 525.000 radnika u jednoj godini, a zatim je naredila da se ukinu po dva posla na svaka tri posla. Životni standard je dramatično opao. Ovakva politika i rastuća učestalost otpuštanja uz razmještene radnike među svim republikama, onemogućila je kontrolu Beograda nad finansiranjem ostalih republika. Kako bi se izvukli iz ovog nereda, lideri republika su se oslonili na taktike podjele i nacionalizam. Kao i mnogi drugi ratovi, ovaj rat je izazvan spolja. Rat protiv Jugoslavije je bio rat globalizacije. Sve veće zapadne sile su željele da uklone jugoslovenski ekonomski sistem koji su smatrale suviše ljevičarskim: uz jak javni sektor, važna društvena prava i toleranciju na multinacionalnost. (https://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08)

Da li su mediji pogrešno predstavili Tuđmana i Izetbegovića?

Da! Hipernacionalistički hrvatski i muslimanski lider su prezentovani kao žrtve, kao velike antirasističke demokrate. Njihova prošlost je pravi pokazatelj kakvi su oni bili u stvari: Kada je stupio na vlast, Franjo Tuđman je izjavio: „Sretan sam što moja žena nije Jevrejka ili Srpkinja“. On je ubrzo preimenovao sve ulice koje su nosile imena antifašističkih partizana, povratio novac i zastavu starog genocidalnog fašističkog režima i promijenio Ustav kako bi istjerao Srbe iz Hrvatske. Podsjeća li vas to na izvjesnu osobu koja je sada na čelu Ukrajine? Za vrijeme svoje izborne kampanje 1990. godine, Izetbegović je preobličio svoju „Islamsku deklaraciju“: „Ne može postojati mir niti bratstvo između islamske religije i onih društvenih i političkih institucija koje nisu islamske“. On je postavio korumpirani režim, vođen mafijom, koji je opstajao zahvaljujući crnom tržištu i krađi novca iz međunarodnih fondova. On je pozvao islamske plaćenike iz Al Kaide, uz blagoslov Vašingtona, da mu pomognu. Kada je počeo rat, sve tri strane su počinile ozbiljne zločine, ali skrivanjem istorije, čitava situacija je postala nerazumljiva.

Da li su mediji krili suštinsku istoriju i geografiju Bosne i Hercegovine?

Da! Ljudi su vjerovali da su Srbi agresori i da su napali Bosnu i Hercegovinu. U stvari, tri grupe su živjele u Bosni i Hercegovini dugo prije toga: muslimani (43%), Srbi (31%) i Hrvati (17%). Ne smijemo zaboraviti da je oko 7% Jugoslovena rođeno u mješanim brakovima. Podjela Bosne i Hercegovine po grupama, kao što je EU to učinila, bila je potpuno apsurdna i opasna. Bosna i Hercegovina se nije mogla podijeliti bez građanskog rata. U stvari, Srbi u Bosni i Hercegovini se nisu borili radi okupiranja teritorija „onih drugih“, već kako bi spasili svoju zemlju. Ovaj građanski rat je takođe izazvan od strane spoljnjih velikih sila.

Da li je tačno reći da su Srbi bili agresori, a Hrvati i muslimani žrtve?

Naravno da nije! Tvrdnja belgijskog generala Brikmonta, zaduženog za komandu nad snagama UN u Bosni i Hercegovini od jula 1993. godine do januara 1994. godine, bila je na mjestu: „Vlada potpuna dezinformisanost. Televiziji je potreban žrtveni  jarac. Trenutno vlada jednoglasnost oko osuđivanja Srba, a to ni na koji način ne olakšava pronalaženje rješenja. Mislim da problemi bivše Jugoslavije i Bosne i Hercegovine ne mogu da se posmatraju samo iz antisrpskog ugla. Jednom prilikom smo objavili informaciju o masakru koji je hrvatska vojska počinila ratujući protiv muslimana, a američki novinar nam je rekao: „Ako budete objavljivali takve informacije, američka javnost ništa neće razumjeti“.

Dakle, nije poenta u negiranju zločina koje je počinila srpska vojska. Ideologija bosansko-srpskog lidera Karadžića je prilično desničarska. Međutim, nakon raspada Jugoslavije, određene kriminalne i političke snage svake od strana, koristile su ratne metode kako bi došle do teritorije i bogatstava. Sve tri strane, i hrvatska i muslimanska i srpska, počinile su ozbiljne zločine. Muslimanski nacionalistički lider Izetbegović je npr. u avgustu 1994. godine napao muslimanski region Bihać, koji je bio pod kontrolom Fikreta Abdića, a koji se distancirao od Izetbegovića jer je želio da živi u harmoniji sa Srbima i Hrvatima. Šest američkih generala je pomoglo Izetbegoviću u ovoj ofanzivi.

U pitanju je klasična ratna propaganda u kojoj se demonizuju svi oni koji su protiv mišljenja SAD.

Da li je Srbija započela program etničkog čišćenja?

Ne! Ako neko stvarno misli da je „diktator Milošević“ pokrenuo program etničkog čišćenja, on mora priznati da taj program i nije bio baš efektivan. Do dana današnjeg još uvijek važi pravilo da svaki peti stanovnik Srbije nije Srbin. U Beogradu postoji mnoštvo manjina koje bez problema žive u zajedništvu: muslimani, Romi, Albanci, Makedonci, Turci, Mađari, Goranci itd. Upravo suprotno tvrdnjama, Srbija je danas jedina država bivše Jugoslavije, pored Makedonije, koja je još uvek multinacionalna. S druge strane, u svim državama koje je NATO uzeo u protektorat (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo*), izvedeno je gotovo potpuno etničko čišćenje. Milošević nije podržavao neumjerenost srpskih boraca u Bosni i Hercegovini. Srbija je čak uvela i embargo protiv Karadžića. Međutim, dio srpske javnosti je u velikoj mjeri bio pod uticajem rasnog nacionalizma kao posljedica izazivanja građanskog rata od strane Njemačke.

Da li su mediji tačno izveštavali o Srebrenici?

Ne! Prvo, kada je u pitanju osuđivanje užasnih zločina, mediji nisu prenijeli pravu istinu, koristeći riječ „genocid“ za opisivanje smrti nekoliko žrtava stradalih u borbi uz preuveličavanje brojki. Istraga je otkrila da su mnoge „žrtve“ ovog „genocida“ par mjeseci kasnije glasale na izborima ili učestvovale u drugim bitkama Izetbegovićeve vojske. Ove informacije su i dalje prikrivene i nejasne.

Drugo, zašto su mediji ćutali o događajima koji su bili ključni za razumijevanje ove drame? Ovaj region je prvobitno bio naseljen i Srbima i muslimanima. Srbi su 1993. godine protjerani u akciji etničkog čišćenja koje je sprovela muslimanska nacionalistička vojska Izetbegovića. Francuski general Moriljon, koji je komandovao snagama UN u tom regionu rekao je: „Na pravoslavno badnje veče u januaru 1993. godine, Naser Orić je započeo raciju nad srpskim selima… Odsijecane su glave i počinjeni užasni masakri u srpskim selima“. Želja za osvetom ne opravdava zločine koji su kasnije počinjeni. Ali zašto su zločini muslimana sistematski prikrivani?

Treće, Srebrenica je korištena kao utočište Izetbegovićeve vojske, gdje su se snage pregrupisavale. Interesantno je da se Orićeva vojska povukla iz Srebrenice samo nedjelju dana prije masakra. Francuski general Germanos je rekao: „Orić je izjavio da su napustili Srebrenicu zato što je Izetbegović naredio da Srebrenica mora da padne“. Zašto je Srebrenica morala da padne? Važno je pomenuti izvještaj UN koji je napisao Kofi Anan godinu i po dana prije napada na Srebrenicu: „Izetbegoviću je rečeno da je NATO intervencija u Bosni i Hercegovini moguća, ali samo u slučaju da Srbi napadnu Srebrenicu i ubiju bar 5.000 ljudi“. Masakr je predviđen godinu i po dana prije nego što se zapravo desio!

General Moriljon je naveo da je general Mladić upao u zamku u Srebrenici.

Da li su Srbi prvi počeli da ubijaju?

Ne! Slovenska policija je 28. juna 1991. godine ubila barem dvojicu nenaoružanih vojnika vojske Jugoslavije, koji su se predali u Holmecu, garnizonu na austrijskoj granici. To su i navele slovenačke novine Slovenske Novice. Takođe se zna da su tri vojnika vojske Jugoslavije ubijena u garnizonu na italijanskoj granici kada su pokušavala da se predaju.

Da li je poznata slika „koncentracionih logora“ lažna?

Da! Na slici koju su napravili Bernard Kuhner i Médecins du Monde, prikazani su izvjesni „zatvorenici“ koji se nalaze iza bodljikave žice. Jednom od njih su se jako vidjela rebra. Kuhner je pored slike nalijepio fotografiju osmatračnice u Aušvicu i naveo komentar „masovno istrebljenje“. Poruka je trebalo da glasi „Srbi su nacisti“. On je tako podržao kampanju demonizacije koju su pokrenule SAD. Pomalo je teško povjerovati u ovo ako uzmemo u obzir da su Srbi bili antifašistički nastrojeni za vrijeme Drugog svjetskog rata i da se pravi genocid nad Srbima odvijao u Hrvatskoj. Trik je razjašnjen kada je lokalna televizija objavila fotografiju uslikanu u isto vrijeme na istom mjestu. Britanska kamera je tako postavljena da uslika bodljikavu žicu i ljude koji se nalaze iza nje. U stvari, ljudi iza bodljikave žice bili su sa spoljašnje strane i oni su u stvari bili bjegunci iz kampa koji su pokušavali da pobjegnu od rata.

Postojali su logori u Bosni i Hercegovini, ali ne radi istrebljenja, već radi pripremanja razmjena zatvorenika. Tamo su prekršena mnoga ljudska prava. Navodi se da je postojalo šest hrvatskih logora, dva srpska i jedan muslimanski logor.

Da li su mediji tačno izvještavali o tri velika masakra u Sarajevu?

Ne! Zapadna javnost je tri puta šokirana užasnim slikama: desetinama žrtava raznesenim na komade ispred pekare ili na pijaci u Sarajevu. Naravno, Srbi su odmah optuženi da su ubili civile bombardujući Sarajevo. Međutim, javnost nikada nije obaviještena o rezultatima istraga van UN, niti o izvještajima koji su optužili snage predsjednika Izetbegovića. Zapadni zvaničnici su znali sve o tome, ali su pažljivo krili informacije. Tek kasnije je priznato da su granate na pijacu u Sarajevu ispalili sami muslimani! Izvršili su masakr nad sopstvenim narodom!

Čemu ovakve manipulacije? Kao što to obično biva, svaki masakr se dogodio tačno pred neki važan sastanak koji opravdava mjere Zapada: uvođenje embarga protiv Srba (1992.), NATO bombardovanje (1994.), konačna ofanziva (1995.). NATO i Izetbegović su primjenjivali suštinske principe ratne propagande: opravdati ofanzivu medijskom laži, „masakrom“ koji će šokirati javnost.

Evo koje se činjenice kriju povodom opsade Sarajeva:

  1. Srbi su počinili ozbiljne zločine, ali civili koji su željeli da pobjegnu iz grada bili su spriječeni od strane Izetbegovićeve vojske. Izetbegovićev cilj je bio da maksimalno poveća broj klijenata za svoje crno tržište, kradući međunarodni novac.
  2. Bilo je veoma važno da se o žrtvama i agresorima stvori crno-bijela slika. Činjenica je da su Izetbegovićevi snajperisti redovno ubijali stanovnike srpskih sektora grada bez da je to iko pomenuo.
  3. Ozbiljni zločini su se dogodili i u Mostaru. Međutim, tu su se odvijale borbe između hrvatskih i muslimanskih snaga, koje su već naveliko bile istjerale Srbe.

Da li je hrvatska vojska počinila najveće etničko čišćenje u ovom ratu?

Da! Oko sto hiljada hrvatskih vojnika sa 150 tenkova, 200 oklopnih vozila i žestokom artiljerijom, napalo je 4. avgusta 1995. godine srpsko stanovništvo u Krajini. Više od 150.000 Srba je primorano da napusti ovaj region iako su ga naseljavali vjekovima. Najgori zločini su počinjeni tada. Hrvatske snage su pobile starije ljude koji nisu mogli da bježe i spalili 85% napuštenih kuća. Klinton je ovu ofanzivu nazvao „korisnom“. Njegov sekretar države je izjavio: „Preuzimanje Krajine bi moglo da dovede do nove strateške situacije koja bi bila pogodna za nas“. Štaviše, SAD su savjetovale Hrvatsku da izvede tu ofanzivu i obučile hrvatski vojsku za to.

Da li su SAD koristile oružje sa osiromašenim uranijumom u Bosni i Hercegovini?

Da! Na međunarodnoj konferenciji organizovanoj u Briselu 2001. godine, bosanski ljekar je predstavio Bosanca koji je kao i mnogi drugi obolio od atipičnog i brzo-napredujućeg raka. Bosanski zdravstveni zvaničnik je naveo da je nakon bombardovanja Sarajeva od strane američkih aviona 1995. godine, srpsko stanovništvo (koje je kasnije protjerano) pokazivalo petostruki porast oboljelih od raka.

Da li je rat protiv Jugoslavije bio jedini „dobar“ američki rat?

Ne! SAD su pokušale da ubijede javnost da su vodile humanitarni rat, braneći po prvi put muslimane. Međutim, upravo su Vašington i Berlin izazvali rat. Razlog je bio sebični cilj ekonomske kolonizacije Balkana. Naravno, oni su to uspjeli da učine samo zato što je Rusija bila nemoćna. Upravo zato je Putin rekao da je raspad SSSR „najveća geopolitička tragedija 20. vijeka“. Upravo zahvaljujući raspadu SSSR-a je američko carstvo uspjelo da okupira veći dio svijeta. SAD nikad nisu vodile humanitarni rat. Nisu oni bili nikakvi spasioci u ratu protiv Jugoslavije, već agresori. Ne mogu SAD biti prijatelj muslimana na Balkanu, a istovremeno i neprijatelj muslimana u Palestini i Iraku. Ovaj najopasniji neprijatelj na svijetu prijeti Siriji, Iranu, Sjevernoj Koreji, Kubi, pa čak i Kini. Njihova ratna strategija nema drugi cilj do da uspostavi nepravedni ekonomski poredak, da dominira i da eksploatiše svaku državu na zemlji.

Upravo zato je važno razotkriti pravu istinu o agresorskom ratu u Jugoslaviji.

Odgovori koje smo vam ovdje predstavili su rezultat dugogodišnjih i detaljnih istraživanja. Želimo da vam pokažemo da je moguće prevazići hipnozu medija koji nas teraju da povjerujemo u ono što ne može biti moguće.

Mišel Kolon, belgijski novinar i istoričar (Global Research)

 

novaera

Related Posts
Leave a reply