O školstvu u Republici Srpskoj se vrlo malo govori, iako ne treba posebno naglašavati važnost ovog segmenta društva. Po tome, zanemare li se manje afere oko nabavke skupih vozila za potrebe Ministarstva i ukidanje par osnovnih škola, ispada da je stanje u ovoj oblasti dobro.
To nema veze sa realnošću, jer stanje nije dobro i svaki građanin Republike Srpske bi se trebao zamisliti i zabrinuti zbog trenutne situacije u ovom društvenom segmentu. Ovako važna oblast ne bi smjela biti na poziciji, na kojoj se trenutno nalazi, jer zanemarujući obrazovanje kao društvo ne mislimo na našu budućnost, ne mislimo na ovo društvo u cjelosti.
Materijalno stanje prosvetnih radnika je teško, brojni problemi osiromašenog društva se manifestuju u stalnom povećanju obaveza ovih ljudi, a realnom umanjenju naknada za njihov rad. Malo koje zanimanje je tako omalovaženo i obezvrijeđeno kao posao prosvetnog radnika.
Ali, ni to nije najgore! Mnogo gore od toga je pritisak kome su zaposleni u prosveti izloženi.
S jedne strane imate stalne prijetnje smanjenjem broja izvršilaca, prijetnje otkazima i slične demonstracije sile kako bi se ućutkali oni koji bi realno trebali činiti „hram znanja“ ovog društva. S druge strane tu je „bijela kuga“ čija je posljedica konstantno smanjenje upisanih učenika i manji broj odjeljenja. Zbog toga svaki prosvetni radnik, osim izvršavanja poslova koji su mu dodijeljeni, mora da se brine da li će do godine uopšte imati normu. Teško je raditi pod takvim pritiskom, a naročito je teško kvalitetno raditi.
Ako bi nastavnik pokušao kriterijumom nametnuti određeni nivo znanja, ako bi držao do ocjene i po potrebi oborio učenike koji se nisu potrudili ostvariti minimum za prolaz, ostaje pitanje da li će time odsjeći granu na kojoj stoji, tj. da li će smanjiti i tako mali broj učenika u datoj struci i time sam sebi ukinuti normu? Apsurdno, ali materijalni faktor na taj način, indirektno nameće način ocjenjivanja i pristup prosvetara učenicima. Ruke su im vezane.
Stiče se dojam da to vrlo malo brine Ministarstvo i oni se strogo drže ekonomičnosti kod formiranja odjeljenja, predavačima nameću sve više i više obaveza i indirektno poručuju da trebaju biti srećni što uopšte imaju posao. Tako je jedan častan i ponosan segment društva, mimo svoje volje, zatrovan materijanim i osuđen da se prilagođava, a na kraju konca naša djeca su ti koji će platiti tu skupu cijenu vulgarnog materijalističkog kapitalizma u kom se naše društvo trenutno nalazi.