Društvo

ENERGOINVEST: Priča o vremenu kada se cijenila sposobnost, a ne podobnost!

Zgrada ETF-a Sarajevo

Ja sam Elektrotehnički fakultet u Sarajevu završio tokom 1987. godine, diplomirajući negdje pred Novu godinu. Zgrada Elektrotehničkog fakulteta se nalazila u Lukavici i predstavljala je, za to vrijeme, izuzetno moderno zdanje, kako po izgledu tako i po sadržaju. Čak i danas, trideset godina poslije, izgleda vrlo moderno. Trenutno se u zgradi Elektrotehničkog fakulteta u Istočnom Sarajevu (nekada je to bio samo Elektrotehnički fakultet u Sarajevu) nalaze gotovo svi fakulteti Univerziteta u Istočnom Sarajevu, što jasno ukazuje na vrijednost objekta, ali i na činjenicu da je broj studenata na ovom Univerzitetu drastično smanjen u odnosu na predratni nivo.

Međutim, moja namjera nije da govorim o ovom Fakultetu, nego o onome ko je stvorio taj fakultet i ko je uspio da, u vrijeme socijalističkog samoupravljanja, u zemlji koja je bila socijalističkog uređenja, a organizacija upravljanja preduzećima jedinstvena u svijetu, poznata kao radničko samoupravljanje, izgradi jednu od najmoćniji radnih organizacija tog vremena – firmu ENERGOINVEST.

Elektrotehnički fakultet je samo dio velikog projekta stvaranja holdinga Energoinvest i zato je ta visokoškolska ustanova pomjerena iz Grada u ruralno područje Sarajeva, tj. pomjerena je bliže proizvodnji. Tvornicu rasklopne opreme koja je bila dio Energoinvesta i Fakultet dijelila je samo jedna saobraćajnica – put za Tilavu. Infrastruktura, a prije svega računarski centri i ispitne stanice su se nalazili na Fakultetu, a korišteni su i za potrebe proizvodnje, a mi studenti smo imali jedinstvenu priliku da na licu mjesta gledamo, istražujemo i ispitujemo elemente i opremu o kojima smo slušali na predavanjima. Tako je Fakultet više izgledao kao institut.

Kako je počelo?

Privreda Bosne i Hercegovine za vrijeme Kraljevine Jugoslavije spadala je u jednu od najnerazvijenijih u Evropi. Prateći rezultate popisa stanovništva iz 1931., Seka Brkljača, u tekstu pod nazivom: “Bosna i Hercegovina u prvim godinama Drugog svjetskog rata od 1939. do 1941. godine”, navodi da je u našoj zemlji tek 6,7% radno sposobnog stanovništva živjelo od industrije, rudarstva i zanatstva, a najveći broj stanovnika Kraljevine bavio se poljoprivredom, šumarstvom i ribolovom – nešto malo manje od 82%. U intervjuu za časopis Poslovne novine iz aprila 2005. godine, akademik Božidar Matić (bivši profesor na ETF-u Sarajevo) navodi da je privreda Jugoslavije nakon završetka rata bila 80% uništena. Nove vlasti na krilima ratne pobjede i ideje industrijalizacije pokreću privredu, otvaraju nova preduzeća skoro pa iz nule.

Od Elektroprojekta preko Stupa do Energoinvesta

Tako započinje priča o kompaniji Energoinvest. Rješenjem od 19. aprila 1951. godine koje je potpisao predsjednik Vlade NR BiH, Đuro Pucar Stari, osnovano je državno privredno preduzeće Elektroprojekt. Nekoliko godina kasnije, u decembru 1958., spajanjem Elektroprojekta i Tvornice strojeva Stup formirano je preduzeće pod imenom Energoinvest, koje svoj poslovni uspjeh zvanično započinje 1. januara 1959. godine. Energoprojekt/Energoinvest je s početka 1951. sa sedamdesetak zaposlenih narastao u firmu koja je u svom zenitu tokom 1987. godine zapošljavala blizu 42.000 ljudi, sa prometom od milijardu dolara.

Rukovodstvo Energoprojekta/Energoinvesta na čelu sa Emerikom Blumom vrlo brzo je shvatilo da preduzeće koje želi da ima dugoročnu budućnost istu treba graditi na mladim ljudima. U monografiji pod nazivom Emerik Blum nalazimo podatak koji nas upućuje upravo na poslovnu ideju da je snaga kolektiva u kvalitetnoj selekciji kadrova. Energoprojekt/Energoinvest je u maju 1954. godine pod ugovorom imao 37 stipendista koje je posao čekao odmah po završetku školovanja. Pored kadrova kao što su građevinci, arhitekte, hidroinžinjeri i elektroinžinjeri, na listi se nalazi i jedan stipendista s grupe orijentalnih jezika. Stipendista s orijentalistike nam ukazuje na planove preduzeća za osvajanje tržišta arapskog svijeta. U Energoprojektu/Energoinvestu polagali su na obrazovanje kadrova pa je tako biblioteka preduzeća već 1954. godine bila pretplaćena na 72 stručna časopisa. Nije jednostavno predstaviti kako je Energoinvest postao svjetska kompanija, jedan od najvećih izvoznika s prostora bivše Jugoslavije.

 

Inovativna organizacija poslovanja

Ključ uspjeha, između ostalog, leži u tome da je rukovodstvo Energoinvesta na čelu sa Emerikom Blumom pomjeralo granice organizacije poslovanja, što je u jednom momentu u Jugoslaviji bilo etiketirano kao izdaja socijalističkog društva i rušenje samoupravljanja. Blumovi savremenici sjećaju se da je Blum najmanje tri puta zatalasao javnost i uznemirio drugove na visokim političkim pozicijama. Prema svjedočnju Drage Bauma, sve je šokirala Blumova odluka da u februaru 1969. godine angažuje američku konsultantsku firmu McKinsey&Company da ga savjetuje u reorganizaciji preduzeća u segmentu menadžmenta. Ljudi iz McKinseya bili su jednako zbunjeni zahtjevom firme koja dolazi iz socijalističkog bloka, u kojoj je radničko samoupravljanje osnovni oblik upravljanja preduzećem. Uspostavljena je saradnja koja je trajala sve do 1992. godine. Blum je po drugi put šokirao partijske drugove kada je odlučio da će Energoinvest organizovati sopstvenu prodajnu mrežu, a treći put su drugovi ostali u šoku kada je unutar Energoinvesta formirao naučno-istraživačke centre.

Akademik Božidar Matić

Rast Energoinvesta pažljivo je i sistemski planiran. Godinu dana nakon osnivanja pristupilo se razvijanju petogodišnjeg Investicionog programa za period od 1960. do 1965. Plan je podrazumijevao da se tokom pet godina trajanja obim proizvodnje poveća za 5,5%, a broj uposlenih za 2,2%. Upravljačke strukture pred sebe su postavljale visoke ciljeve, koje su i realizirale. Nakon uspješno provedenog petogodišnjeg plana, uprava Energoinvesta već na početku 1968. godine pred sebe postavlja nove planove kojima bi popravili poslovanje iz 1967., a oni su podrazumijevali: povećanje proizvodnje za 36%, povećanje ukupnih prihoda za 38% i povećanje ličnih dohodaka uposlenika za 16%. Govoreći o Energoinvestu u intervjuu za Poslovne novine iz aprila 2005., Božidar Matić navodi da izvoz Sarajevskog kantona iznosi 200 miliona dolara, a prije rata je sam Energoinvest imao izvoz vrijedan oko 700 miliona dolara.

Energoinvest je rastao zahvaljujući modelu pridruživanja drugih manjih preduzeća pod svoj brend. Dvadeset godina nakon osnivanja, Energoinvest je činilo 36 proizvodnih tvornica, šest rudnika, pet tvornica u izgradnji, četiri naučno-istraživačka centra, 31 predstavništvo u inostranstvu i 17 u zemlji. Od prepoznatljivih preduzeća, zahvaljujući Energoinvestu nastali su: Aluminijski kombinat u Mostaru, Tvornica glinice u Zvorniku, Tvornica termoaparata Sarajevo itd. U razgovoru za Jutarnji listBožidar Matić svjedoči da je Energoinvest trebao učestvovati u realizaciji projekta kodnog naziva “Sutjeska” – što je ustvari bio tajni nuklearni program. Program nije realizovan i na taj način nije ostvarena posljednja poslovna želja stvoritelja Energoinvesta Emerika Bluma.

Vizionar zvani Imre

Ko je, zapravo, bio Emerik Blum zvani Imre? U mnogim novinarskim tekstovima, Blum je opisan kao vizionar, stvoritelj velikog i jakog Energoinvesta. Osnovni biografski podaci o Blumu nam govore da je rođen u Sarajevu 1911. te da je umro u Fojnici 24. juna 1984. godine. Školovao se u Sarajevu i Pragu. Zbog pripadnosti naprednom studentskom pokretu, protjeran je iz Čehoslovačke. Odobrenje za nastavak školovanja dobio je 1936., a tri godine kasnije diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu. Drugi svjetski rat je dočekao u Sarajevu, gdje je u junu 1941. uhapšen i odveden u logor. Do novembra 1944. godine prošao je kroz logore Gospić, Pag, Krapje, Jasenovac i Stara Gradiška. Sa četrdeset godina sjeo je u direktorsku fotelju novoosnovanog preduzeća Elektroprojekt. Niko, pa ni njegovi roditelji, otac Manojlo i majka Cecelija, nisu mogli ni sanjati da će njihov sin svojom vizijom stvoriti kompaniju koja će u jednom momentu imati 42.000 zaposlenih, a u godini Blumovog rođenja kompletno Sarajevo je imalo 58.000 stanovnika. Emerik Blum je bio čovjek koji je mijenjao stvari bilo gdje da se nalazio. Bogdan Boša Tanjević, govoreći za Oslobođenje o uspjesima košarkaškog kluba Bosna, navodi da je USD Bosna i prije dolaska Bluma u društvo imalo planove i programe, ali su oni realizovani tek po njegovom dolasku. Blum je unio novi stil i način rada u organizovanju sporta, gdje su efikasnost i racionalnost bile osnovne karakteristike. Još za vrijeme dok je bio direktor Energoinvesta, Emerik Blum je pokazivao interes za zaštitu čovjekove okoline, što je, opet, povezano sa njegovom velikom ljubavlju prema lovu. Kada je postao gradonačelnik Sarajeva u aprilu 1981. godine, Blum je sebi dao u zadatak da pokuša riješiti problem zagađenja grada. Saobraćajne gužve na sarajevskim ulicama pokušao je da spriječi izgradnjom zaobilaznice i uvođenjem trolejbuskog saobraćaja. Sposobnost organizovanja i upravljanja ljudskim resursima je još jednom došla do izražaja za vrijeme organizovanja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.

Emerik Blum je, prema sopstvenom svjedočenju, bio miljenik medija. Svoju privatnost je čuvao od medija i tek malo možemo da saznamo o Blumovom životu kroz intervju koji je s njim radila novinarka Marija Braun iz Večernjih novina u avgustu 1981. godine. U intervjuu saznajemo da Blum nije koristio godišnji odmor otkako je postao direktor Energoprojekta pa sve do momenta kada je intervju rađen. Znači, tridesetak godina. Slobodno vrijeme provodi na planinama oko Sarajeva loveći divljač. Danas se u fondu Zemaljskog muzeja nalazi 107 eksponata raznih životinja koje je Blum poklonio ovoj instituciji. Pored domaćih medija, poput beogradske Politike i NIN-a, zagrebačkog Starta VUS-a te sarajevskog Oslobođenja i Večernjih novina, o poslovnim uspjesima Energoinvesta pisali su i strani mediji: od Newsweeka i Financial Timesa pa do moskovske Pravde. Tokom januara 1972. godine, Energoinvest je posjetio Gilbert Burck, novinar američkog časopisa Fortune, koji je bio impresioniran onim što je vidio. U svom tekstu svjedoči o preduzeću koje ima stopu rasta od 20% godišnje, sa godišnjim prihodom od 160 miliona dolara, a na istraživanja, razvoj i stipendije troši pet-šest miliona dolara, i koje vodi preduzetnički genije Emerik BlumGilbert Burck, opisujući Energoinvest, kaže kako je to briljantna improvizacija koja veoma liči na sistem privatnog preduzetništva sa dobrim menadžmentom u samoupravnom okruženju.

Energoinvest nakon Bluma

Energoinvest danas nije ni sjena nekadašnjeg, što je razumljivo nakon rata u BiH i izgubljenog tržišta. Sudeći prema novinskim izvještajima, još uvijek sklapa vrijedne poslovne ugovore. U digitalnom arhivu INFOBIRO  pronalazimo podatke da je od 2013. pa do 2016. godine sklopljeno više ugovora vrijednih 86,5 miliona EUR-a. U intervjuu sedmičniku Stav, u oktobru 2015. godine, generalni direktor Enes Čengić navodi da Energoinvest u Alžiru realizira projekte vrijedne više od 100 miliona eura. Bisera Hadžialjević, aktuelna direktorica Energoinvesta, u septembru 2016. godine potvrdila je za Dnevni avazda je ova kompanija tokom 2016. sklopila ugovor vrijedan 40 miliona dolara sa kompanijom u Tanzaniji.

Kao i za mnoge poslijeratne kompanije u BiH, i za Energoinvest se vezuju afere. Ključno ime predstavlja Nedžad Branković, koji je bio direktor Energoinvesta od 1998. do 2002. Protiv njega je Finansijska policija FBiH podnijela krivičnu prijavu zbog zloupotrebe položaja, a tokom 2010. godine na Kantonalnom sudu u Sarajevu oslobođen je optužbi. Nakon Brankovića, na mjesto generalnog direktora imenovan je prijeratni uposlenik Energoinvesta Džemail Vlahovljak. Vlahovljak je svojim ranijim poslovnim vezama uspio da Energoinvest vrati na tržište Libije i Iraka, otvorio nova tržišta na području Alžira, Etiopije i Meksika, povezao kćerke Energoinvesta sa dobiti od osam miliona KM. Vlahovljaku nakon uspješnog mandata na mjestu generalnog direktora nije pružena druga šansa jer nije bio član ni jedne političke partije. Politička podobnost, a ne kompetentnost, ključna je opterećujuća tačka na kojoj se lomi bh. privreda.

Zanimljivim se čini pokušati zamisliti šta bi u današnjoj BiH kapacitet kakav je bio Emerik Blum mogao da radi. Pored svega što znamo o njemu, sigurno je da ne bi mogao da bude kandidat za člana Predsjedništva BiH jer ne pripada ni jednom od konstitutivnih naroda. Ako bi želio da bude direktor nekog od javnih preduzeća, morao bi, kao i u vrijeme socijalizma, da bude član partije, ali čim bi ta neka njegova partija izgubila izbore, pored svih uspjeha koje je imao kao direktor, i on bi izgubio svoju poziciju. Funkcionišući po sistemu podobnosti, a ne sposobnosti, i klijentelističkog kadroviranja na direktorske pozicije, bosanskohercegovačko društvo će još dugo vremena morati sačekati da se pojavi neki novi konstitutivni i podobni Emerik Blum.

 

BELGIJSKI MEDIJI : Sve laži i podmetačine u vezi raspada i rata u bivšoj SFRJ

Srbija je danas jedina država bivše Jugoslavije, pored Makedonije, koja je još uvijek multinacionalna. S druge strane, u svim državama koje je NATO uzeo u protektorat (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo), izvedeno je gotovo potpuno etničko čišćenje. Koliko su tačno mediji izvještavali o Jugoslaviji? Da li su s pravom predstavili NATO rat kao „humanitarni“ rat? Da li su velike sile imale tajne strategije? Da li su mediji lagali šireći ratnu propagandu? Danas odgovaramo na ova i mnoga druga pitanja koja niko nikada nije smio da postavi. Hajde da se podsjetimo istorije koja bi zapravo trebalo da se nalazi u udžbenicima:

Da li je rat počeo 1991. godine, otcjepljivanjem Slovenije i Hrvatske od Jugoslavije?

Ne baš! BND (njemačka CIA) je 1979. godine poslala tim tajnih agenata u Zagreb s misijom da podrže Franju Tuđmana, rasistu koji je aktivno promovisao etničku mržnju i činio sve što je mogao da rasturi Jugoslaviju. Njemačka je podržala i finansirala ovog hrvatskog nacionalistu i poslala mu oružje pred rat.

Berlin nikad nije priznao postojanje ujedinjene jugoslovenske države koja se hrabro opirala njemačkoj agresiji za vrijeme oba svjetska rata. Cilj Njemačke bio je da rasturi Jugoslaviju na manje države kojima je lako mogla dominirati, čime bi kontrolisala Balkan. Bila joj je potrebna ekonomska zona kojoj može da izvozi njemačke proizvode i čijim tržištem može da dominira. Bavarski ministar unutrašnjih poslova je 1992. godine izjavio: „Helmut Kol je uspjeo tamo gdje car Giljom i Hitler nisu uspjeli“.

Da li je Njemačka namjerno izazvala građanski rat?

Da! Na početku samita u Mastrihtu 1991. godine, njemački kancelar Kol je bio jedini koji je želio da rasturi Jugoslaviju, izazivajući nezavisnost Slovenije i Hrvatske, što je bilo u potpunosti protiv Međunarodnog zakona i jugoslovenskog Ustava. Međutim, njemačka sila je usadila buhu svim svojim partnerima, uključujući i Francusku i Veliku Britaniju. Ipak, neki navode da nije Njemačka bila ta koja je sve povela, pošto je ona u to vrijeme bila vazalska država SAD, više nego što je to sada. Njemačka politika prema Jugoslaviji je upravo ono što je izazvalo rat. Stručnjaci su na to i upozorili.

Zašto je nastao građanski rat?

Prvenstveno, skoro svaka bivša jugoslovenska republika bila je mješavina različitih nacionalnosti. Razdvajanje teritorija je bilo jednako besmisleno kao podjela Pariza ili Londona na etnički čiste okruge.

Drugo, pomaganjem neofašisti Tuđmanu i muslimanskom nacionalisti Izetbegoviću (koji je u mladosti sarađivao sa Hitlerom), postalo je sigurno da će nastati panika među važnim srpskim manjinama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Svaka srpska porodica je izgubila bar jednog svog člana u užasnom genocidu koji su počinili fašistički Hrvati i muslimani, agenti nacističke Nemačke.

Samo Titova Jugoslavija je bila sposobna da ostvari mir, jednakost i bratstvo. Međutim, Berlin, odnosno Vašington, nije želio da trpi postojanje ove „suviše ljevičarske“ države.

Da li su SAD zaista bile „pasivne i nezainteresovane“ za vrijeme ovog rata?

Ni u kom slučaju. Lord Oven, posebni izaslanik Evropske unije u Bosni i Hercegovini, napisao je u svojim memoarima sljedeće: „Veoma poštujem SAD. Ipak, ne odobravam diplomatiju ove države, koja je od 1992. do 1995. bespotrebno izazvala rat u Bosni i Hercegovini“.

Koji je bio cilj tog rata?

Dok su Nijemci bili zauzeti pričama o kontrolisanju Slovenije, Hrvatske, pa na kraju i Bosne i Hercegovine, Vašington je pritisnuo Izetbegovića, muslimanskog nacionalističkog lidera u Sarajevu: „Ne potpisuj nikakve mirovne ugovore koje predlažu Evropljani. Mi ćemo dobiti rat za vas“. Vašington je zatim još dvije godine produžio užasnu patnju naroda Bosne i Hercegovine.

Na koji način je Vašington to učinio?

  1. Eliminisanjem svih prednosti koje je Berlin zadobio u strateškom regionu Balkana.
  2. Dijeljenjem i slabljenjem Evropske unije.
  3. Uvođenjem NATO-a kao kontinentalnog evropskog policajca.
  4. Onemogućavanjem Rusiji da priđe Mediteranskom moru.
  5. Uvođenjem svog vojnog i političkog vodstva u sve ratove koji su se spremali.

Ipak, rat protiv Jugoslavije je istovremeno bio i neproglašeni rat protiv Evrope. Nakon pada Berlinskog zida, strategija SAD je bila usmjerena na obaranje pojave nove evropske supersile po svaku cijenu. Dakle, sve što se radilo, radilo se da bi se Evropa oslabila i vojno i politički.

Da li su Svjetska banka i MMF pomogli pri uništenju Jugoslavije?

Da! MMF je u decembru 1989. godine uveo drakonske uslove Jugoslaviji, koji su primorali liberalnog premijera Markovića da moli za pomoć Džordža Buša starijeg. Ova „pomoć“ je bila usmjerena na destabilizaciju i bankrot svih većih državnih preduzeća. Svjetska banka je razorila bankarski sistem, otpustivši 525.000 radnika u jednoj godini, a zatim je naredila da se ukinu po dva posla na svaka tri posla. Životni standard je dramatično opao. Ovakva politika i rastuća učestalost otpuštanja uz razmještene radnike među svim republikama, onemogućila je kontrolu Beograda nad finansiranjem ostalih republika. Kako bi se izvukli iz ovog nereda, lideri republika su se oslonili na taktike podjele i nacionalizam. Kao i mnogi drugi ratovi, ovaj rat je izazvan spolja. Rat protiv Jugoslavije je bio rat globalizacije. Sve veće zapadne sile su željele da uklone jugoslovenski ekonomski sistem koji su smatrale suviše ljevičarskim: uz jak javni sektor, važna društvena prava i toleranciju na multinacionalnost. (https://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08)

Da li su mediji pogrešno predstavili Tuđmana i Izetbegovića?

Da! Hipernacionalistički hrvatski i muslimanski lider su prezentovani kao žrtve, kao velike antirasističke demokrate. Njihova prošlost je pravi pokazatelj kakvi su oni bili u stvari: Kada je stupio na vlast, Franjo Tuđman je izjavio: „Sretan sam što moja žena nije Jevrejka ili Srpkinja“. On je ubrzo preimenovao sve ulice koje su nosile imena antifašističkih partizana, povratio novac i zastavu starog genocidalnog fašističkog režima i promijenio Ustav kako bi istjerao Srbe iz Hrvatske. Podsjeća li vas to na izvjesnu osobu koja je sada na čelu Ukrajine? Za vrijeme svoje izborne kampanje 1990. godine, Izetbegović je preobličio svoju „Islamsku deklaraciju“: „Ne može postojati mir niti bratstvo između islamske religije i onih društvenih i političkih institucija koje nisu islamske“. On je postavio korumpirani režim, vođen mafijom, koji je opstajao zahvaljujući crnom tržištu i krađi novca iz međunarodnih fondova. On je pozvao islamske plaćenike iz Al Kaide, uz blagoslov Vašingtona, da mu pomognu. Kada je počeo rat, sve tri strane su počinile ozbiljne zločine, ali skrivanjem istorije, čitava situacija je postala nerazumljiva.

Da li su mediji krili suštinsku istoriju i geografiju Bosne i Hercegovine?

Da! Ljudi su vjerovali da su Srbi agresori i da su napali Bosnu i Hercegovinu. U stvari, tri grupe su živjele u Bosni i Hercegovini dugo prije toga: muslimani (43%), Srbi (31%) i Hrvati (17%). Ne smijemo zaboraviti da je oko 7% Jugoslovena rođeno u mješanim brakovima. Podjela Bosne i Hercegovine po grupama, kao što je EU to učinila, bila je potpuno apsurdna i opasna. Bosna i Hercegovina se nije mogla podijeliti bez građanskog rata. U stvari, Srbi u Bosni i Hercegovini se nisu borili radi okupiranja teritorija „onih drugih“, već kako bi spasili svoju zemlju. Ovaj građanski rat je takođe izazvan od strane spoljnjih velikih sila.

Da li je tačno reći da su Srbi bili agresori, a Hrvati i muslimani žrtve?

Naravno da nije! Tvrdnja belgijskog generala Brikmonta, zaduženog za komandu nad snagama UN u Bosni i Hercegovini od jula 1993. godine do januara 1994. godine, bila je na mjestu: „Vlada potpuna dezinformisanost. Televiziji je potreban žrtveni  jarac. Trenutno vlada jednoglasnost oko osuđivanja Srba, a to ni na koji način ne olakšava pronalaženje rješenja. Mislim da problemi bivše Jugoslavije i Bosne i Hercegovine ne mogu da se posmatraju samo iz antisrpskog ugla. Jednom prilikom smo objavili informaciju o masakru koji je hrvatska vojska počinila ratujući protiv muslimana, a američki novinar nam je rekao: „Ako budete objavljivali takve informacije, američka javnost ništa neće razumjeti“.

Dakle, nije poenta u negiranju zločina koje je počinila srpska vojska. Ideologija bosansko-srpskog lidera Karadžića je prilično desničarska. Međutim, nakon raspada Jugoslavije, određene kriminalne i političke snage svake od strana, koristile su ratne metode kako bi došle do teritorije i bogatstava. Sve tri strane, i hrvatska i muslimanska i srpska, počinile su ozbiljne zločine. Muslimanski nacionalistički lider Izetbegović je npr. u avgustu 1994. godine napao muslimanski region Bihać, koji je bio pod kontrolom Fikreta Abdića, a koji se distancirao od Izetbegovića jer je želio da živi u harmoniji sa Srbima i Hrvatima. Šest američkih generala je pomoglo Izetbegoviću u ovoj ofanzivi.

U pitanju je klasična ratna propaganda u kojoj se demonizuju svi oni koji su protiv mišljenja SAD.

Da li je Srbija započela program etničkog čišćenja?

Ne! Ako neko stvarno misli da je „diktator Milošević“ pokrenuo program etničkog čišćenja, on mora priznati da taj program i nije bio baš efektivan. Do dana današnjeg još uvijek važi pravilo da svaki peti stanovnik Srbije nije Srbin. U Beogradu postoji mnoštvo manjina koje bez problema žive u zajedništvu: muslimani, Romi, Albanci, Makedonci, Turci, Mađari, Goranci itd. Upravo suprotno tvrdnjama, Srbija je danas jedina država bivše Jugoslavije, pored Makedonije, koja je još uvek multinacionalna. S druge strane, u svim državama koje je NATO uzeo u protektorat (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo*), izvedeno je gotovo potpuno etničko čišćenje. Milošević nije podržavao neumjerenost srpskih boraca u Bosni i Hercegovini. Srbija je čak uvela i embargo protiv Karadžića. Međutim, dio srpske javnosti je u velikoj mjeri bio pod uticajem rasnog nacionalizma kao posljedica izazivanja građanskog rata od strane Njemačke.

Da li su mediji tačno izveštavali o Srebrenici?

Ne! Prvo, kada je u pitanju osuđivanje užasnih zločina, mediji nisu prenijeli pravu istinu, koristeći riječ „genocid“ za opisivanje smrti nekoliko žrtava stradalih u borbi uz preuveličavanje brojki. Istraga je otkrila da su mnoge „žrtve“ ovog „genocida“ par mjeseci kasnije glasale na izborima ili učestvovale u drugim bitkama Izetbegovićeve vojske. Ove informacije su i dalje prikrivene i nejasne.

Drugo, zašto su mediji ćutali o događajima koji su bili ključni za razumijevanje ove drame? Ovaj region je prvobitno bio naseljen i Srbima i muslimanima. Srbi su 1993. godine protjerani u akciji etničkog čišćenja koje je sprovela muslimanska nacionalistička vojska Izetbegovića. Francuski general Moriljon, koji je komandovao snagama UN u tom regionu rekao je: „Na pravoslavno badnje veče u januaru 1993. godine, Naser Orić je započeo raciju nad srpskim selima… Odsijecane su glave i počinjeni užasni masakri u srpskim selima“. Želja za osvetom ne opravdava zločine koji su kasnije počinjeni. Ali zašto su zločini muslimana sistematski prikrivani?

Treće, Srebrenica je korištena kao utočište Izetbegovićeve vojske, gdje su se snage pregrupisavale. Interesantno je da se Orićeva vojska povukla iz Srebrenice samo nedjelju dana prije masakra. Francuski general Germanos je rekao: „Orić je izjavio da su napustili Srebrenicu zato što je Izetbegović naredio da Srebrenica mora da padne“. Zašto je Srebrenica morala da padne? Važno je pomenuti izvještaj UN koji je napisao Kofi Anan godinu i po dana prije napada na Srebrenicu: „Izetbegoviću je rečeno da je NATO intervencija u Bosni i Hercegovini moguća, ali samo u slučaju da Srbi napadnu Srebrenicu i ubiju bar 5.000 ljudi“. Masakr je predviđen godinu i po dana prije nego što se zapravo desio!

General Moriljon je naveo da je general Mladić upao u zamku u Srebrenici.

Da li su Srbi prvi počeli da ubijaju?

Ne! Slovenska policija je 28. juna 1991. godine ubila barem dvojicu nenaoružanih vojnika vojske Jugoslavije, koji su se predali u Holmecu, garnizonu na austrijskoj granici. To su i navele slovenačke novine Slovenske Novice. Takođe se zna da su tri vojnika vojske Jugoslavije ubijena u garnizonu na italijanskoj granici kada su pokušavala da se predaju.

Da li je poznata slika „koncentracionih logora“ lažna?

Da! Na slici koju su napravili Bernard Kuhner i Médecins du Monde, prikazani su izvjesni „zatvorenici“ koji se nalaze iza bodljikave žice. Jednom od njih su se jako vidjela rebra. Kuhner je pored slike nalijepio fotografiju osmatračnice u Aušvicu i naveo komentar „masovno istrebljenje“. Poruka je trebalo da glasi „Srbi su nacisti“. On je tako podržao kampanju demonizacije koju su pokrenule SAD. Pomalo je teško povjerovati u ovo ako uzmemo u obzir da su Srbi bili antifašistički nastrojeni za vrijeme Drugog svjetskog rata i da se pravi genocid nad Srbima odvijao u Hrvatskoj. Trik je razjašnjen kada je lokalna televizija objavila fotografiju uslikanu u isto vrijeme na istom mjestu. Britanska kamera je tako postavljena da uslika bodljikavu žicu i ljude koji se nalaze iza nje. U stvari, ljudi iza bodljikave žice bili su sa spoljašnje strane i oni su u stvari bili bjegunci iz kampa koji su pokušavali da pobjegnu od rata.

Postojali su logori u Bosni i Hercegovini, ali ne radi istrebljenja, već radi pripremanja razmjena zatvorenika. Tamo su prekršena mnoga ljudska prava. Navodi se da je postojalo šest hrvatskih logora, dva srpska i jedan muslimanski logor.

Da li su mediji tačno izvještavali o tri velika masakra u Sarajevu?

Ne! Zapadna javnost je tri puta šokirana užasnim slikama: desetinama žrtava raznesenim na komade ispred pekare ili na pijaci u Sarajevu. Naravno, Srbi su odmah optuženi da su ubili civile bombardujući Sarajevo. Međutim, javnost nikada nije obaviještena o rezultatima istraga van UN, niti o izvještajima koji su optužili snage predsjednika Izetbegovića. Zapadni zvaničnici su znali sve o tome, ali su pažljivo krili informacije. Tek kasnije je priznato da su granate na pijacu u Sarajevu ispalili sami muslimani! Izvršili su masakr nad sopstvenim narodom!

Čemu ovakve manipulacije? Kao što to obično biva, svaki masakr se dogodio tačno pred neki važan sastanak koji opravdava mjere Zapada: uvođenje embarga protiv Srba (1992.), NATO bombardovanje (1994.), konačna ofanziva (1995.). NATO i Izetbegović su primjenjivali suštinske principe ratne propagande: opravdati ofanzivu medijskom laži, „masakrom“ koji će šokirati javnost.

Evo koje se činjenice kriju povodom opsade Sarajeva:

  1. Srbi su počinili ozbiljne zločine, ali civili koji su željeli da pobjegnu iz grada bili su spriječeni od strane Izetbegovićeve vojske. Izetbegovićev cilj je bio da maksimalno poveća broj klijenata za svoje crno tržište, kradući međunarodni novac.
  2. Bilo je veoma važno da se o žrtvama i agresorima stvori crno-bijela slika. Činjenica je da su Izetbegovićevi snajperisti redovno ubijali stanovnike srpskih sektora grada bez da je to iko pomenuo.
  3. Ozbiljni zločini su se dogodili i u Mostaru. Međutim, tu su se odvijale borbe između hrvatskih i muslimanskih snaga, koje su već naveliko bile istjerale Srbe.

Da li je hrvatska vojska počinila najveće etničko čišćenje u ovom ratu?

Da! Oko sto hiljada hrvatskih vojnika sa 150 tenkova, 200 oklopnih vozila i žestokom artiljerijom, napalo je 4. avgusta 1995. godine srpsko stanovništvo u Krajini. Više od 150.000 Srba je primorano da napusti ovaj region iako su ga naseljavali vjekovima. Najgori zločini su počinjeni tada. Hrvatske snage su pobile starije ljude koji nisu mogli da bježe i spalili 85% napuštenih kuća. Klinton je ovu ofanzivu nazvao „korisnom“. Njegov sekretar države je izjavio: „Preuzimanje Krajine bi moglo da dovede do nove strateške situacije koja bi bila pogodna za nas“. Štaviše, SAD su savjetovale Hrvatsku da izvede tu ofanzivu i obučile hrvatski vojsku za to.

Da li su SAD koristile oružje sa osiromašenim uranijumom u Bosni i Hercegovini?

Da! Na međunarodnoj konferenciji organizovanoj u Briselu 2001. godine, bosanski ljekar je predstavio Bosanca koji je kao i mnogi drugi obolio od atipičnog i brzo-napredujućeg raka. Bosanski zdravstveni zvaničnik je naveo da je nakon bombardovanja Sarajeva od strane američkih aviona 1995. godine, srpsko stanovništvo (koje je kasnije protjerano) pokazivalo petostruki porast oboljelih od raka.

Da li je rat protiv Jugoslavije bio jedini „dobar“ američki rat?

Ne! SAD su pokušale da ubijede javnost da su vodile humanitarni rat, braneći po prvi put muslimane. Međutim, upravo su Vašington i Berlin izazvali rat. Razlog je bio sebični cilj ekonomske kolonizacije Balkana. Naravno, oni su to uspjeli da učine samo zato što je Rusija bila nemoćna. Upravo zato je Putin rekao da je raspad SSSR „najveća geopolitička tragedija 20. vijeka“. Upravo zahvaljujući raspadu SSSR-a je američko carstvo uspjelo da okupira veći dio svijeta. SAD nikad nisu vodile humanitarni rat. Nisu oni bili nikakvi spasioci u ratu protiv Jugoslavije, već agresori. Ne mogu SAD biti prijatelj muslimana na Balkanu, a istovremeno i neprijatelj muslimana u Palestini i Iraku. Ovaj najopasniji neprijatelj na svijetu prijeti Siriji, Iranu, Sjevernoj Koreji, Kubi, pa čak i Kini. Njihova ratna strategija nema drugi cilj do da uspostavi nepravedni ekonomski poredak, da dominira i da eksploatiše svaku državu na zemlji.

Upravo zato je važno razotkriti pravu istinu o agresorskom ratu u Jugoslaviji.

Odgovori koje smo vam ovdje predstavili su rezultat dugogodišnjih i detaljnih istraživanja. Želimo da vam pokažemo da je moguće prevazići hipnozu medija koji nas teraju da povjerujemo u ono što ne može biti moguće.

Mišel Kolon, belgijski novinar i istoričar (Global Research)

 

U teškoj saobraćajnoj nesreći poginule dvije brođanke

Jutros u 6:50 h u mjestu Drugovići kod Laktaša, došlo je do teške saobraćajne nesreće u kojoj su smrtno stradale dvije naše mlade sugrađanke: Ana Miletić (20) i Dajana Jokanović (22) a Jasna Subotić (22) iz Prnjavora je povređena.
Do nesreće je došlo direktnim sudarom vozila „fiat punto“, kojim je upravljala Ana Miletić i „golfa 4„ kojim je upravljala Jasna Subotić.
Okružni javni tužilac Tijana Ninković iz Banja Luke naložila je da se preduzmu sve potrebne istražne radnje i mjere kao i vještačenja, radi rasvjetljavanja svih okolnosti saobraćajne nesreće, a naložena je i obdukcija nastradalih lica koja će biti obavljena u Zavodu za sudsku medicinu Republike Srpske.
Redakcija Brodskog portala upućuje najiskrenije saučešće porodicama i prijateljima stradalih djevojaka. Zbog nastale situacije do daljnjeg su otkazane ranije zakazane proslave maturanata Srednje škole Nikola Tesla u Brodu.

Na današnji dan prije 37 godina!

U to vrijeme išao sam u treći razred srednje škole. Bila je nedelja 04.05.1980. godine. Upravo na taj dan moj rođak je pravio svadbu. U stvari nije to još uvijek bilo vjenčanje, nego manje slavlje povodom dolaska mlade u kuću.

Bio sam u uzrastu kada vas još uvijek ne smatraju potpuno odraslim, ali nisam bio ni dijete. Sa roditeljima sam uzeo učešće u proslavi u skladu sa svojim uzrastom. Taj dan bi zbog pomenutog događaja svakako ostao zapamćen u našoj porodici, ali nešto poslije 19 sati desilo se nešto po čemu je taj dan ostao zapamćen u cijeloj državi i šire. U to vrijeme beogradski novinar Miodrag Zdravković je putem TV-a pročitao vijest svim Jugoslovenima da je tog dana u 15:05h umro doživotni predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Josip Broz Tito.

 

Vrijeme je stalo! Gosti su naglo ućutali, a nakon kraćeg vremena neki su počeli da plaču, izašli su iz kuće i ćutke šetali dvorištem, potpuna promjena raspoloženja u svega nekoliko minuta. Bilo je i pripitih, ali kao da su se trenutno otrijeznili. Teško je riječima dočarati atmosferu koju je izazvala ova vijest.

Znalo se da je Josip Broz Tito teškog zdravstvenog stanja, da su mu na klinici u Ljubljani odrezali nogu, ali svi su se potajno nadali da će se oporaviti i vratiti sigurnost i perspektivu državi koju je stvorio.

Ponedeljak je radni dan i moralo se ići u školu. Elektrotehnička škola koju sam pohađao je bila u drugom gradu i svakodnevno sam do škole autobusom putovao oko 13 kilometara. Još na autobuskoj stanici, u kiosku, primijetio sam da je  na naslovnoj strani većine štampe crno-bijela slika Josipa Broza Tita. Većina novina i časopisa je izdala specijalna izdanja povodom njegove smrti.

Redovna nastava je prekinuta i uglavnom su razredne starješine govorile o situaciji u kojoj se našla naša država, pričalo se o Titu i sve je bilo vezano za njegov život  i smrt. Predsjedništvo SFRJ je donijelo odluku da će se žaliti 6 dana. Iskreno, to me najviše pogodilo, jer to je značilo da šest dana neće biti nigdje javno emitovana muzika, da neće raditi diskoteke koje smo rado posjećivali i da radio stanice neće emitovati zabavnu muziku. Za mladog čovjeka to je bila teška kazna, ničim izazvana.

Danas poslije 37 godina i svih događaja koji su na ovim prostorima uslijedili nakon njegove smrti, sigurno je da na ovim prostorima nije bilo većeg državnika, a vjerovatno ga dugo neće ni biti. Nisi ga morao voljeti, ali morao si ga poštovati: uspjevao je sve nas, ovakve kakvi smo, držati na okupu i urediti stabilno i sigurno društvo. Za državnika koji je predstavljao relativno malu državu, bio je nevjerovatno poštovan u cijelom svijetu. Najbolji dokaz za to je njegova sahrana koja je na jednom mjestu okupila najveći broj državnika ikada.

Njegovu sahranu uveličali su svojim prisustvom: četiri kralja, pet prinčeva, šest predsjednika parlamenata, 31 državni predsjednik, 22 premijera i 47 ministara iz svih krajeva svijeta. Ukupno je bilo 209 delegacija iz 127 zemalja sa oko 700 000 ljudi. Ko to danas može sakupiti na jednom mjestu?

 

 

 

Bačena najjača nenuklearna bomba ikada

Večeras oko 19:00 časova, kako prenose svi svjetski mediji, Amerika je bacila najveću bombu na svijetu sa oznakom MOAB GBU-43/B ‘Massive Ordnance Air Blast Bomb’. Ovo je najveća nenuklearna bomba koja je ikada izrađena. Njeni gabariti su:

  • dužina 9 metara
  • težina više od 10 tona
  • sadržaj 8,5  tona eksploziva TNT

Zbog njene veličine prozvali su je “majkom svih bombi”.

Bačena je u Nangahrar provinciju na istoku Afganistana, na položaje pripadnika ISIL-a. CENTCOM izjavljuje da je napad izveden kako bi se “minimizirali rizici afganistanskih i američkih vojnika u ratu protiv ISIL-a, ali i kako bi se maksimiziralo uništenje ISIL-ovih boraca i postrojenja”. Bačena je iz aviona na tunele koje koriste ISIL-ovi borci.

Kakav će učinak ova bomba imati na dalji razvoj sukoba na ovom području, ali i učešću Amerike u tim sukobima, ostaje da vidimo. Treba reći da je ovo prvi put da se ova bomba koristi u nekom ratu, iako je izrađena još za vrijeme Iračke krize (2003 godine).

Nova pravila za ulazak u Hrvatsku

Članice EU su počele sa primjenom novih pravila za ulazak u njih. Pošto je Hrvatska dio EU ta nova pravila vrijede i za prelazak granice Hrvatska-BiH, a to bi moglo zanimati naše građane. Da bi putnici iz drugih zemalja mogli ući u EU potrebno je da ispunjavaju sledeća tri pravila:

  1. Potrebna je važeća putna isprava, koja mora da važi barem tri mjeseca posle planiranog datuma odlaska s državnog područja države članice i mora biti izdata u poslednjih 10 godina.
  2. Putnici moraju da opravdaju svrhu boravka i da dokažu da imaju dovoljno sredstava za zadržavanje, kako za vrijeme trajanja namjeravanog boravka tako i za povratak u svoju matičnu državu ili tranzit do treće zemlje za koju su sigurni da će ih prihvatiti.
  3. Za njima u dostupnim bazama podataka ne smije biti izdato upozorenje zabrane ulaska, da ne predstavljaju prijetnju za javni poredak, međunarodnu sigurnost, javno zdravlje ili međunarodne odnose bilo koje od država EU.

Hrvatska apeluje na građane trećih zemalja koji žele ući u EU da dobro obrate pažnju na navedene uslove kako ne bi dolazilo do dodatnih komplikacija i vraćanja u matičnu državu.

Ove godine su se Vaskrs i Uskrs kalendarski poklopili, tako da se očekuju velike gužve na graničnim prelazima prema BiH i Srbiji, a ne ispunjavanje navedenih uslova bi moglo u pojedinim trenucima potpuno blokirati granicu.

Preporučuje se da birate manje granične prelaze jer su tamo gužve obično manje.

Deklaracija o zajedničkom jeziku

Deklaracija o “zajedničkom jeziku” koja su danas u Sarajevu pokušali predstaviti Enver Kazaz, Ivana Bodrožić, Vladimir Arsenijević, Balša Brković i Borka Pavićević podigla je mnogo prašine u BiH i u zemljama regiona. Oni tvrde da je jezik jedinstven i standardiziran, a da su samo prisutne četiri njegove varijante.

Više od 200 stručnjaka i javnih osoba iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore potpisalo je Deklaraciju o zajedničkom jeziku, koja je rezultat serije konferencija projekta ”Jezici i nacionalizmi”.

Cilj je da se podigne svijest i aktivno utječe na postojeće nacionalističke jezične prakse u sve četiri države.

Ivana Simić Bodrožić, književnica iz Hrvatske, kazala je da ako se međusobno razumijemo da to znači da se radi o jednoj lingivističkoj osnovici i da niko od njih nikome ne želi uskratiti, zabraniti jezik.

“Mi samo upozoravamo na raznolikost za koju mi stmatramo da je bogatstvo. Ne želimo narode čistiti od nečega. Jezici se vrlo često ne podudaraju s narodima, što je primjer sa Njemačkom, Austrijom. U Austriji govore njemački jezik što ne čini Austrijance manje Austrijancima. Svi znamo šta se dogodilo nakon rata, a meni se na neki način čini da se jezik kojim smo govorili raspao, Bili smo prisiljeni paziti da budemo čisti. Ja sam u svom prvom romanu pisala o odrastanju za vrijeme rata i tu sam pisala o mojoj baki koja je Hrvatica ali je cijeli život govorila ekavicom i ja kad mislim o njoj, ne mogu razmišljati drugačije nego na ekavici. Jako sam se loše osjećala kad mi je došao lektor i ispravljao to. To čišćenje jezika direktno utječe na strukturu naših misaonih svjetova i to treba ponavljati svih nas koji želimo autentičnost i širinu”, navela je Boždrović.

Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan.

Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost.

Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika.

Inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ”prevođenja” u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.

Portal Novi.ba donosi Vam tekst pune deklaracije:

Mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo da:

  • činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;
  • svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika;
  • sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;
  • policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;
  • činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi;
  • između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova Deklaracija biti objavljena i korištena;
  • standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.

Stoga, mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na:

  • ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
  • zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
  • prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti;
  • izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
  • slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;
  • jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima;
  • slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe;
  • i, konačno, slobodu ”miješanja”, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.

Portal NOVI

Parastos i duhovna akademija povodom stradanja Srba mjesta Sijekovac u Brodu

Spomen obilježje u holu kuće, na mjestu gdje su pobijeni članovi porodice Zečević

Prije 25 godina, u noći 26.marta 1992. godine pripadnici hrvatskih oružanih snaga potpomognuti lokalnim stanovništvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti, upali su u porodične kuće porodica Zečević, Milošević i Radovanović, izvodeći muške članove ovih porodica i ubijajući ih na kućnom pragu. Jedini grijeh ovi ljudi bio je taj što su Srbi. Pri strašnom piru, zaslijepljeni bolesnom mržnjom nisu poštedjeli ni stare ni djecu, sve što je imalo srpske korjene bilo je legalna meta ovih monstruma.

O strahoti koju su ovim, ali i drugim porodicama srpske nacionalnosti iz Sijekovca, načinili hrvatski vojnici govori i činjenica da je te noći Milja Zečević ostala bez muža Jovana i tri sina: Petra, Milana i Vase. Krvavi pir se nije zaustavio te noći tako da je u narednim danima pobijeno blizu pedeset stanovnika ovog mjesta, uglavnom žena, staraca i djece.

Piatanje koje i dalje čeka odgovor!

Nekoliko pripadnika hrvatske vojske, učesnika u zločinu, je procesuirano, ali dodijeljene kazne su više nego simbolične, tako da ni nakon 25 godina nema odgovora pravosuđa na zločin koji se desio prije zvaničnog početka rata u Bosni i Hercegovini, i zločina koji jasno pokazuje ko je bio agresor i ko je želio rat u bivšoj državi

Iako sporo, čini se da svijest o veličini zločina u Sijekovcu, polako počinje dopirati do onih koji odlučuju o našoj sudbini, o našim životima i o našoj budućnosti. To pokazuje i činjenica da su današnjem pomenu nevino stradalih žrtava Sijekovca prisustvovali izaslanici svih nivoa vlasti u ovoj našoj državi, kao i izaslanici međunarodnih tijela koji su ključni kada je funkcionisanje ove države u pitanju. Vijence su polagali izaslanici OEBS-a, člana Predsjedništva BiH, Vijeća ministara BiH, trećeg puka vojske BiH Republika Srpska, ministra za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Srbije Aleksandara Vulina, republičkih predstavnika, predstavnika boračke organizacije, članovi lokane uprave itd.

Vladika zvorničko-tuzlanski Hrizostom Jević

Parastos je predvodio vladika zvorničko-tuzlanski Hrizostom Jević. Po završetku parastosa Vladika se obratio prisutnim mještanima i gostima, prigodnom besjedom kojom je pozvao srpski narod na praštanje ali da se ovako strašni zločini ne smiju zaboraviti kako se ne bi ponovili.

Bogosluženje je započelo u 9:00 časova u Spomen crkvi u Sijekovcu, a završilo se oko 11;00 časova. Nakon gtoga delegacije, kao i većina prisutnih su se uputili u amfiteatar Srednje škole “Nikola Tesla” gdje je povodom istih dešavanja upriličena duhovna akademija.

U prepunoj sali amfiteatra prisutnima su se, uz prigodne govore i poruke, obratili načelnik opštine Brod g-din Ilija Jovičić, predsjednik boračke organizacije RS general Milomir Savčić i ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS Milenko Savanović. ​

 

Prva brodska stranica za oglašavanje i prodaju

Administracija stranice Brodski portal postavila je prvu stranicu za oglašavanje artikala na prodaju.

Potpuno besplatno možete da se registrujete i objavite vaš artikl, stanje u kom se nalazi, do tri fotografije, cijenu i druge podatke koji će vam pomoći da ga prodate.

Putem stranice www.brodski-portal.com/prodaja možete pregledati i postavljati pitanja u vezi izloženih artikala, dogovarati cijenu, mjesto dopreme i sl.

Na ponudi su vam brojne kategorije za klasifikaciju artkla (nekretnine, auta, elektromaterijal, mobilni telefoni itd) kao i kod drugih stranica ovog tipa.

Posjetite Kupi jeftino i kupujte jeftino!

Proslava desetogodišnjice osnivanja Aikido Samoodbrana „Brod“

BROD, 15. MARTA – Aikido Samoodbrana „Brod“ danas je u amfiteatru SŠC „Nikola Tesla“ dinamičnim i atraktivnim nastupom obilježio desetogodišnjicu svog postojanja.

Glavni trener Aikido kluba u Brodu, Nebojša Ćerić rekao je da su ovom kulturno-sportskom manifestacijom „Pokaži šta znaš u pozorištu, a ne na ulici“ proslavili desetogodišnjicu postojanja i ujedno pokazali građanima  šta su uradili za 10 godina rada.

„Željeli smo prikazati kroz svoj večerašnji nastup  šta mi zapravo radimo, želimo biti pozitivan primjer ovoj djeci“, rekao je Ćerić, dodavši da je upravo zbog toga ova manifestacija i dobila ime „Pokaži šta znaš u pozorištu, a ne na ulici“.

Zahvalivši se načelniku Jovičiću na podršci u organizaciji, Ćerić je istakao da Aikido  Samoodbrana „Brod“ danas broji oko 80 aktivnih članova, te dodao da je  školu Aikidoa pohađalo preko 100 djece od kojih je 80 i dalje aktivno.

Nakon što su predstavili drevnu vještinu samoodbrane, Aikido Klub Samoodbrane dodijelio  je priznanja svima koji su nesebično podržali rad ovog uspješnog Kluba.

Za nesebičnu podršku Opštine Brod, priznanje je dobio i načelnik opštine Brod, Ilija Jovičić.

Podsjetimo se, na otvorenom Prvenstvu Republike Srpske  2016. godine za djecu uzrasta do 16 godina, Brođani Aikido Kluba osvojili su 22 medalje i pehar.

Izvor Opština Brod